Liga prvaka nakon zagrijavanja u grupnoj fazi nastavlja s natjecanjem i to utakmicama 1/8 finala gdje su uvodne četiri utakmice odigrane već prošli tjedan, a nastavlja se novim četvorobojem u utorak i srijedu u kojima će i Manchester United tražiti svoj ulaznicu za posljednjih osam najboljih klubova starog kontinenta.

Igra kuglica i ždrijeb Lige prvaka 17. prosinca 2010. godine  u Nyonu Unitedu je donijelo Marseille i odlazak na prvu utakmicu na poznati Stade Velodrome koji slovi kao jedan od najužarenijih travnjaka u Francuskoj pa i u Europi. Kad se saznao protivnik kod svakog pristalice Uniteda pojavio se osjećaj laganog zadovoljstva, ali i opreza budući da je jasno da se sa ovakvom formom momčadi ne može očekivati lagani posao protiv bilo kojeg protivnika, a pogotovo to neće biti slučaj u srijedu navečer u utakmici gdje će realno gledajući Marseille tražiti svoju šansu da s pravim rezultatom okrene predviđanja stručnjaka u svoju korist.

Olympique de Marseille – povijest u sijeni skandala

Olympique de Marseille ili skraćeno Marseille je tijekom svoje povijesti osvojio devet naslova prvaka Francuske, deset kupova i jedini je francuski klub koji se uspio okititi naslovom prvaka Europe 1993. godine predvođen između ostalog našim Alenom Bokšićom. Marseille je, međutim, i klub koji će se još dugo boriti sa stigmom dokazanog namještanja utakmica te financijskim nepravilnostima u radu kluba, a dodatan teret su pored navedenog i priče o konstantnom uzimanju nedozvoljenih sredstava od strane igrača Marseilla koje je poticala uprava kluba na čelu sa Bernardom Tapiem u najuspješnijem razdoblju od 1986. – 1994. godine.

Bernard Tapie na rukama igrača nakon osvajanja naslova prvaka Europe 1993. godine

Eric Cantona i priča iz Marseille

Marseille kao i svaki južnjački velegrad u nekoj državi odiše temperamentnošću, fanatičnim navijačima, ali i velikoj stopi nezaposlenosti, kriminalu, opasnim krartovima u koje ne želite zalutati u gluho doba noći. Međutim, uz sve to dovoljna su imena dvojice ljudi kako bi shvatili da je riječ o gradu pod čijim tlom teču posebne vode kad je u pitanju nogometno znanje i vještina. Jedan je Eric Cantona, a drugi Zinedine Zidane.
Obojica su imali talent i znanje reklo bi se u nedostatku boljeg pridjeva na našem jeziku “out of this world”. Obojica su osim genijalnosti, vizije te karizme imali i  trenutke potpunog ludila na terenu. Obojica nisu uspjela u svom Marseillu.
I dok je Zidaneova priča jednostavnija što se tiče rodnog grada i kluba jer nikad nije  nastupao niti za mlađe kategorije budući da je već sa 14 godina iz lokalnog niželigaša preselio u AS Cannes, Ericova je ipak mnogo teža i bolnija.

Rođen na samom rubu Marseillea, u tihom i mirnom predjelu koji je u mnogočemu odudarao od slike koju je nudio ostatak grada Eric je od malih nogu posjećivao Stade Velodrome i sanjao da će jednog dana istrčati na isti. Na tim istim tribinama je sa niti 10 godina uživo promatrao nogometaša koji ga je očarao kao niti jedan prije ni nakon njega. Riječ je bila o velikom Johannu Cruyffu i njegovom Ajaxu u naponu snage koji su izvedbom toliko oduševili mladog Cantonu da su i Cruyff, kao i momčadi koje je predvodio uvijek izazivali posebne simpatije kod Erica.

Potpunu priču o liku i djelu Erica ostavit ću za neke druge prilike, a ovdje se osvrnuti samo na dijelove njegove karijere koji se dotiču našeg slijedećeg suparnika. Dva detalja ću ovdje ipak naglasiti koja više govore o kralju Old Trafforda, njegovu razmišljanju i motivima koji su ga vodili kroz karijeru.
Cantona se kao jedan od najtalentiranijih igrača svoje generacije već sa petnaest godina našao na raskrižju karijere i odluci koja bi trebala uvelike odrediti njegov daljnji put kao igrača. Najuporniji u nastojanje da ga privuču u svoju omladinsku školu bili su Nice-a i Auxerre. Nice je u tom trenutku bila mnogo glamurozniji i poznatiji klub od Auxerrea, a osim toga i mnogo bliži Marseilleu i njegovim roditeljima.
Na papiru nije bilo mnogo dileme, međutim, po završetku probe Eric je zamolio da mu se daruje jedan službeni dres Nice, ali je klub inzistirao na tome da ih dječak i plati. Cantona se vratio doma te odlučio ipak posjetiti i Auxerre. Kad se po završetku treninga sa istim pitanjem obratio legendarnom Guy Rouxu ovaj mu je po odlasku napunio cijelu torbu punu dresova i nikakve dileme više nije bilo usprkos ogromnoj udaljenosti i otporu roditelja. Cantona je završio u Auxerru i pod palicom Rouxa izrastao u najuzbudljivijeg i najtraženijeg mladog igrača francuske lige.




Mladi Eric Cantona u dresu Auxerra

Drugi detalj se dogodio kad je Eric odlučio napraviti korak dalje u svojoj karijeri nakon Auxerrea i u borbu za potpis su se umiješali svi najbolji francuski klubovi. Pobijedio je Tapie i njegov Marseille što je istina bio donekle i logičan izbor jer je Marseille već bio prepoznat kao klub na vrhuncu moći koji bi mogao godinama dominirati u francuskom prvenstvu, ali ipak izbor učinjen u prvom redu na temelju osjećaja i želje za ispunjenjem dječačkog sna. Njegov drugi takav izbor bio je – pogrešan.
Na putu prema domu Bernarda Tapie-a dobio je poziv iz Milana koji je želio spojiti tandem Van Basten – Cantona te je bio spreman na mečiranje bilo kakve ponude koju je Cantona imao u rukama, ali Eric je već dao obećanje Tapieu i nije ga želio pogaziti. Kao i u slučaju prije, kao i dalje u njegovoj karijeri, Cantona je birao srcem. Osim toga, to je bio njegov klub, a on u naponu snage… Sve je mirisalo samo na uspjeh. Sve, samo što u takvim slučajevima obično sve ispadne potpuno drugačije.

Cantona je u dresu Marseillea u 40 nastupa zabio 13 pogodaka te završio na posudbama u Bordeuxu i Montpellieru. U Montpellieru gdje je, ovdje treba napomenut, igrao fantastičan nogomet i predvodio prosječnu momčad do pobjednika francuskog kupa.
No, u Marseilleu jednostavno nije išlo te je teško i danas u potpunosti doći do odgovora zbog čega je to tako. Možda bi najbolji odgovor bio u tome da bi Eric svaki put kada bi došao u konflikt sa trenerom, suigračima, publikom, odnosno kad ne bi bio zadovoljan sa okruženjem u kojem bi trebao obavljati svoj “posao”, jednostavno nije imao ni želje igrati nogomet. U Marseilleu je sve to došlo u punoj mjeri do izražaja. Publika je vrlo brzo po njegovom dolasku Cantonu uzela na zub zamjerajući mu letargičnost i aroganciju na terenu. Sa suigračima je imao solidan, ali ne i vrhunski odnos kakav je imao u Unitedu. Sa trenerima koji su ga u tom razdoblju vodili naišao je na nerazumijevanje i potpuno suprotan odnos kakav je imao sa Guy Rouxom i Fergusonom. I konačno razvio je kroničnu antipatiju prema čovjeku koji je tada u Marseilleu bio sve – Bernardu Tapieu. Cantona je bio jedan od rijetkih kojih mu se suprostavljao, a njegove metode kosile su se sa svim što on sam vjeruje da bi nogomet i sam sport trebali predstavljati. Uvodne rečenice najbolje svjedoče tome. Istina, Eric je službeno sa Marseilleom osvojio dva naslova prvaka Francuske i to 1989/90 te 1990/91, međutim ni on sam ih nije nikad priznao premda je i u jednom i u drugom naslovu značajno sudjelovao u samom startu sezone, točnije do trenutka dok nije proslijeđen na posudbu.

Momčad Marseille koja je osvojila prvenstvo 1989/90; u gornjem lijevom kutu primjetit ćete i Erica

Marseille, klub, je zaboravio Cantonu. Odete li danas u muzej na Stade Velodromeu nećete naći niti jedan jedini detalj koji bi vas podsjetio da je Eric ikad igrao za njih. No, očito je da sudbina čovjeku ponekad odredi drugačiji put kako bi pronašao svoj pravi dom.

Marseille FC – najveći igrači

Bez obzira na sve mrlje koje su obilježili najveće uspjehe ovog kluba bilo bi ipak nepravedno ne nabrojati sve igračke velikane koji su nosili dres ovog kluba, a između ostalog i dvojicu Hrvata: Joška Skoblara i Alena Bokšića.

Joško Skoblar u paru sa Roger Magnussonom predvodio jedan od najubojitih europskih tandema početkom 70-ih, s tim da je Skoblar osvojio i Europsku zlatnu kopačku kao najbolji golgeter Europe 1970-71 sa čak 44 gola u svim natjecanjima.

Eru Bernarda Tapiea obilježili su Jean-Pierre Papin, Chris Waddle, Klaus Allofs, Enzo Francescoli, Abedi Pelé, Didier Deschamps, Basile Boli, Fabien Barthez, Marcel Desailly, Rudi Völler te Alen Bokšić postavši prvo vice-prvaci Europe nakon poraza u finalu na jedanaesterce od Crvene Zvezde da bi se 1993. godine konačno uspjeli popeti na vrh Europe pobjedom 1-0 nad Milanom u Munchenu.

Dim lights Embed Embed this video on your site

Sažetak finala iz Munchena 1993. godine; Marseille – Milan 1:0

Ususret dvoboju na Stade Vélodrome

Osim što će svi u sastavu primjetiti starog znanca Gabriela Hainzea, glavna prijetnja ove ekipe ipak dolazi od razigravača i argentinskog internacionalca Lucha Gonzaleza koji je u posljednje vrijeme pronašao formu kojom je prošle godine uvelike pomogao Marseilleu da se domogne duple domaće krune. 30- godišnji veznjak  koji je skupio i impresivnih 43 nastupa za reprezentaciju Argentine od prelaska u Francusku iz redova Porta igra možda i najbolji nogomet u karijeri. Sposoban igrati na krilu i u sredini riječ je o nogometašu koji je spoj svega onoga što danas moderni veznjak mora imati. Veliku dozu trke spojio je sa razornim udarcem i dobrim smislom za kombinatoriku te će u srijedu navečer predstavljati glavnu opasnost iz redova suparnika.




Lucho - glavna prijetnja iz redova domaćina



S obzirom na sve probleme sa ozljedama i težinu protivnika Didier Deschamps je uoči susreta najavio nešto oprezniji pristup:

“They had a long undefeated run in the Premier League and only conceded one goal in their six group games. They have great players up front but also defend really well. I don't think there will be many goals in the two games. But playing the first leg at home, and knowing the importance of away goals, we will have to do everything we can not only to score but also to keep a clean sheet.”


O Unitedu neću puno osim što se nadam kako ćemo istrčati sa 4-4-2 za promjenu u nekoj većoj europskoj utakmici u gostima. Ovaj Marseille je opasan, ali nije momčad koja s obzirom na snagu i probleme sa ozljedama zahtijeva već poznati zatvoreniji sustav pa priželjkujem i Berbatova i Rooneya od početka. Pošto ulazimo i u posebno težak dio sezone eventualna pobjeda bi skinula veliki teret pred uzvrat te čak pružila mogućnost da se neki igrači odmore što bi moglo biti i presudno u završnici.
Inače, osobno, nikad nisam bio podijeljeniji oko ovog natjecanja. Liga prvaka jest ogroman izazov, ali me strah da nam slikovito rečeno od bitke na svim frontovima na kraju ne ostane ništa. Raspored Premiershipa nam ne može biti teži, a u FA kupu je izgledan susret sa Arsenalom, a lako moguće i sa  Cityem u kojem ćemo sigurno slati udarne sastave. Priželjkujem prolaz kao i uvijek naravno, ali eventualno ispadanja definitivno neću shvatiti toliko tragično kao prijašnjih sezona koliko god vam to možda čudno zvučalo.
Poraženi u jednom dijelu sezone lako postane pobjednik na kraju kao što smo vidjeli u nekim prijašnjim slučajevima..