Ajmo se malo prisjetiti kako je počela moja ljubav prema Manchesteru...
Bila je to srijeda, 26.5. davne 1999...

Tog datuma odigrana je po mojem skromnom mišljenju najbolja utakmica u Ligi prvaka dosada.

Na Camp Nou Manchester United pobijedio je Bayern Munich i to u dodacima, točnije golovima u 91. i 93. minuti.

Utakmice se sjećam k'o da je bila jučer, a ne prije 13 godina. Sjećam se da smo tata i ja sjedili u boravku i čekali početak utakmice. Ispitivala sam ga za kog će navijat dok je on bez oklijevanja viknul: Bayern! Ja sam samo odgovorila ću za Manchester jer imaju... crvene dresove! :D Onda nisam baš bila zainteresirana za nogomet, bila sam zaljubljenica NBA... Orlando Magic, Toronto Raptors i tome slično. :D

(Manchester United – Bayern Munich)


Tekma je počela, al' ne dobro za moje. Mario Basler u 6. minuti doveo je u vodstvo Bayern. Tata je naravno bil sretan dok ja nisam. Nije mi se sviđal Kahn niti njegove obrane, a bome ni njegova frizura. Bilo je teško gledati prvih 45. minuta dok ti se tata cijelo vrijeme naslađuje s tim da su Englezi glupi... normalno da sam samo još više zavoljela Manchester nakon takvih komentara. :D

Nakon 10-ak minuta, počelo je drugo, jedva očekivano poluvrijeme. Opet je krenulo loše. Bayern je cijelo vrijeme napadal i sve me bilo strah drugog gola. Sve se više bližio kraj tekme, a moj optimizam nije nestajao. Nakon što je poslije Sheringhama ušao Solskjaer, čije ime onda nisam mogla izgovorit i bil mi je presmiješan onak narančasti, sve se promijenilo. Prvo je Sheringham u 91. minuti zabil nakon izvedenog kornera, da bi samo 2 minute kasnije Solskjaer isto nakon izvedenog kornera zabil za 2:1. Moje vrištanje i vikanje tati u facu bilo je bolje od bilo kojeg naslađivanja.

Naravno, kad god danas Manchester igra, tata uvijek navija protiv njih i naslađuje se meni ak' izgubimo, ali mene to tol'ko ne dira koliko je njega ubila ta utakmica protiv Bayern na Camp Nou. I dok smo „na“ Camp Nou... dok sam prije skoro 6 godina bila u Barceloni i izašla na tribine tog ogromnog stadiona, zamišljala sam u glavi kak' je bilo onim 90 tisuća navijača na finalu Lige prvaka i osjetila neko zadovoljstvo koje se nadam ću jednog dana i sama doživjeti... samo bez takvog dramatičnog kraja. :D

Dim lights Embed Embed this video on your site

(Zadnje 3 minute utakmice)

Par dana nakon utakmice brat je nabavil igricu za Play Station. Samo ću reći da smo igrali PES danonoćno, a ja uvijek Manchester naravno i ludi dvojac Yorke i Cole + majstori Giggs, Scholes i Beckham.

I tak' je prošlo gotovo 13 godina od najluđeg finala Lige prvaka i 13 godina od moje zaluđenosti sa Manchesterom. Makar se promijenil „mali milijun“ igrača, ja i dalje zdušno navijam za one u crvenim dresovima sa onim trenerom koji preživa žvaku gore nego ja. :D

A za kraj jedna predivna slika koja će me uvijek pratiti...


(Manchester United pobjednici Lige prvaka 1998./1999.)